U svijetu u kojem su digitalni alati, internet, društvene mreže, umjetna inteligencija i online komunikacija postali sastavni dio svakodnevnog života naših učenika, ali i naših profesionalnih aktivnosti, važno je da kao nastavnici razmislimo o tome kako i zašto učimo učenike da budu ne samo vješti u korištenju tehnologije (digitalna pismenost), nego i odgovorni, kritični i etički promišljeni korisnici informacijskih i komunikacijskih tehnologija (informatička etika).
Digitalna pismenost (engl. digital literacy) nije samo sposobnost rukovanja digitalnim uređajima, već uključuje i kritičko razumijevanje, analizu, stvaranje i komunikaciju u digitalnom okruženju. Informatička etika (engl. information ethics) odnosi se na moralne norme, vrijednosti i principe koji uređuju ponašanje u digitalnim i informacijskim okruženjima. Važno je razumjeti da nisu odvojene – digitalna pismenost i informatička etika se međusobno nadopunjuju i pojačavaju.
U nastavničkom radu možemo identificirati niz kompetencija koje bi učenici trebali razviti: od pretraživanja i vrednovanja izvora, kreiranje sadržaja uz poštivanje autorskih prava, do sigurnosti i zaštite ličnih podataka i kritičkog razmišljanja.
Kao nastavnici, imamo ključnu ulogu u razvijanju učeničkih kompetencija. Tri su glavne uloge nastavnika u razvoju digitalne pismenosti: kao facilitatori, kao vodiči digitalne etike i kao medijatori tehnologije. Tako možemo razmotriti mnoge kompetencije za sebe, prije svega tehničku i pedagošku pismenost, a zatim i etičku pismenost.
Niz je izazova koji očekuju nastavnike na ovome putu, pa su predložene razne strategije i dobre prakse za integraciju digitalne pismenosti i informatičke etike u nastavni rad svakog predmeta.